Evo zašto Srbi PSUJU sve što STIGNU, razlog će vas IZNENADITI!
Foto:Printsceen
Srpske psovke su, zaista, bogate, a kako i ne bi bile, kada Äesto imaju sva dobra i religioznog i zemaljskog sveta: Boga, sveca, zemlju, sunce, majku, narod, krv... Na prvi pogled nespojiva veza postaje neraskidiva na usnama mnogih stanovnika ovog podneblja. Prosto da se i prosti ljudi zapitaju kako i zbog Äega su polne radnje i opšta dobra stavili u istu reÄenicu?!
Profesorka Marina Nikolić sa Instituta za srpski jezik SANU istiÄe da se ne može sa sigurnošÄ‡u tvrditi kada su i kako nastale prve psovke u srpskom jeziku.
- Ali se može pretpostaviti da se to desilo vrlo rano i da ima veze sa kletvama, kao i sa drugim ritualnim jeziÄkim izrazima u obliku formula, poput blagoslova, molitva i zakletvi. Tome u prilog govore i upravo reÄi koje se u njima nalaze: život, sunce, bog, svetac, krv i drugi. Psuje se ono što je Äoveku najbliže i najmilije: majka, sestra, dete, pa se u psovkama oÄitava i antropocentriÄna slika sveta. Smatra se da je psovka bila deo mnogih magijskih rituala, kao i raznih obreda, svadbenih, agrarnih i drugih, a s obzirom na to da reÄi iz psovki potiÄu još iz indoevropske epohe, može se sa sigurnošÄ‡u tvrditi da mnoge naše psovke dolaze još iz daleke istorije indoevropskih jezika - objašnjava Nikolićeva.
Ne psujemo najviše
Kako kaže, psovke pripadaju najstarijim jeziÄkim izrazima, a interesantno je kako one opstaju.
- Mnoge ostanu u istoriji i danas su arhaiÄne, na primer, "oprem dobro", "sunce ti kalajisano", dok druge, nekada u kombinaciji sa žargonom, opstaju do danas. Uz frazeologizme, može se reći da psovke pripadaju najstarijem leksiÄkom sloju svakog jezika, pa i srpskog - naglašava Nikolićeva.
Ispoljavanje bliskosti
- Iako je za psovke prvenstveno bitna namera da se uvredi sagovornik, one u odgovarajućem kontekstu mogu postati efikasno sredstvo ispoljavanja bliskosti - ponekad se psuje zato što je sagovornik toliko blizak govorniku da se psovka ne može doživeti kao napad. Varijante nekih psovki upravo tome i služe - je*em mu miša gotovo da ne možemo zamisliti kao deo verbalnog okršaja. Ponekad je psovka pre svega kalambur, jeziÄka igra sa humoristiÄnim efektom, npr. je*o kozu u brzom vozu.
- S druge strane, neke reÄi se danas osećaju kao psovke samo zbog svoje eksplicitne veze sa glagolom je*ati, iako je njihova funkcija ne napad na sagovornika, već povezivanje sa njim. Takve su reÄce je*ote i je*iga, dve vrlo efikasne i semantiÄki potentne reÄi svakodnevnog živog razgovornog jezika. Prva od njih, je*ote, u stanju je da prenese Äitav niz emocija - od euforije i uzbuÄ‘enja (Je*ote, kakav film!) do razoÄaranja i besa (Je*ote, kakav drkadžija!). Emocija koja se nalazi iza reÄce je*ote, mora biti toliko intenzivna, da govorniku ne preostaje ništa drugo nego da u taj trenutni doživljaj verbalno ukljuÄi i sagovornika. ReÄcom je*iga, pak, sagovornik se miri sa nastalom situacijom, prihvata je kao neminovnost i time na neki naÄin smanjuje svoje nezadovoljstvo i neslaganje sa neÄim - kaže Miljković.
Mi Srbi umemo da se hvalimo da smo najstariji narod na svetu, pa zašto se ne bismo busali u grudi da nam je i jezik najprostiji, a psovke najkreativnije. Ipak, naša sagovornica ne deli to mišljenje.
- Smatram da je predrasuda da Srbi najviše psuju i da je srpski jezik najbogatiji u tom smislu. Mentalitet svakako ima uticaja na znaÄenje psovki, ali ne može se tvrditi da smo psovaÄki lideri, pa Äak ni u regionu. ÄŒesto se Äuje da su MaÄ‘ari takoÄ‘e veoma kreativni u tom smislu - podvlaÄi profesorka koja se bavi jeziÄkom kulturom.
Što se savremenog jeziÄkog stanja tiÄe, psovke su jeziÄki izrazi koji pripadaju ekspresivnim sredstvima, što znaÄi da one služe da iskažu emocionalna stanja onih koji se njima služe, pojašnjava sagovornica.
- Psujemo u situacijama kada smo na nekoga ili nešto besni ili ljuti, kada nas neka osoba ili dogaÄ‘aj razoÄara ili isprovocira. Psovanje ima direktivnu funkciju kada je psovka upućena nekome, ali se dešava da opsujemo sami za sebe, kada nešto prospemo, sapletemo se ili budemo nespretni na neki drugi naÄin, ili pak kada uÄinimo neku grešku koja nas jako iznervira. S druge strane, nije psovka uvek pokazatelj negativnih osećanja. I prilikom iznenadnog oduševljenja izleti nam neko "je*ote", na primer "je*ote, kako je ovo dobro!" ili "Gde si, je*ote, sto godina!" "Kako uspe ovo, sunce ti tvoje!?" Psovke takoÄ‘e nekada služe kao poštapalice - navodi profesorka.
Kako kaže, psovke se nazivaju vulgarizmima, a to je opšti naziv za sva ona sredstava koja unižavaju sagovornika i vreÄ‘aju njegovo dostojanstvo.
- Samim tim, vulgarizacija Äini izraz ružnim i predstavlja narušavanje estetske norme, ali i norme etikecije nekog jezika. Govorna etikecija tiÄe se pravila ponašanja govornika prema svojim sagovornicima, a posebnu oblast etikecije predstavljaju javne i bezuslovne zabrane iskorišÄ‡avanja odreÄ‘enih jeziÄkih sredstava, pa je u svim situacijama psovanje zabranjeno. Kao pretnja, recimo, mogu se koristiti neka intonacijska sredstva, na primer, razgovor koji ima povišen ton. Pri tome etikecija ne zabranjuje emocionalni govor s Äestim "jakim" reÄima. Prilikom jakog emotivnog naboja, psovka se može zameniti nekim eufemizmom, recimo, "Ma, idi u peršun!", "Idi doÄ‘avola!", "Grom te ubio!", i takvi izrazi ne narušavaju pravila jeziÄke kulture - istiÄe Nikolićeva.
Objekat psovke je razliÄit, ali je cilj uglavnom sliÄan.
- Objekat psovke "je*em ti nešto", dakle, može biti bilo šta što govornika trenutno frustrira (npr. "je*em ti krš od kompjutera", ili "je*em ti spor internet"), pa je u tom smislu broj konkretizacija ove psovke potencijalno bezgraniÄan. MeÄ‘utim, ova se psovka pojavljuje i u nekim ustaljenim varijantama - tada objekat nije uslovljen kontekstom već predstavlja neki kulturološki znaÄajan, visoko vrednovan pojam - nešto Äije bi skrnavljenje moralo da povredi onoga kome je psovka upućena. To su najÄešÄ‡e Älanovi najbliže porodice (je*em ti majku, oca, sestru), ali to mogu biti i pojmovi Äijom se degradacijom direktno narušava neÄije postojanje - "je*em ti dan kad si se rodio", "je*em ti sunce (koje te greje)", "je*em ti hleb (koji jedeš)", "krv ti je*em".
Psovke u prošlosti
- O psovkama u prošlosti gotovo da nema direktnih pisanih tragova upravo zbog toga što su one bile i ostale psihološki ventili razgovornog jezika. Ponešto je ipak zasvedoÄeno u narodnoj poeziji. Sledeći stihovi iz pesme "Opet Petrović Batrić" pokazuju da su psovke je*ati majku nekome, je*ati nešto nekome i pos*ati nešto bile aktuelne i pre nekoliko vekova: "MuÄ’, Batriću, vsi mu je*’li majku, | Pose*em ti blago i oružje, | A je*em ti sedam pobratima, | Ja ti gazim tri krštena kumstva; | Neću tebe na otkupe vratit’ | Da mi dadeš polu Gore Crne!" - kaže Vanja Miljković.
U takvim se primerima vrlo jasno vidi da je suština upućivanja psovke nekome - pogoditi tu osobu u taÄku koja se doživljava kao najranjivije mesto u emotivnom i duhovnom svetu pojedinca i svojoj ozlojeÄ‘enosti dati što brutalniju formu. Krajnji stepen te brutalnosti nalazimo u psovkama u kojima se neÄija egzistencija poništava njegovim vraćanjem u vreme pre roÄ‘enja ili zaÄeća: "marš u pi*ku materinu" i "idi u ku*ac". Iako tih znaÄenjskih slojeva psovki nismo uvek svesni kada psovku izgovaramo, oni nam pokazuju da su psovke duboko povezane sa kletvama i drevnim verovanjima u magijsku moć jezika - objašnjava Vanja Miljković, istraživaÄ saradnik na Institutu za srpski jezik SANU.
Još jedan mit
Vanja Miljković naglašava kako osećaj da se danas psuje više nego ikad može biti deo popularnog mita o sadašnjosti kao vremenu najveće pokvarenosti jezika.
- Danas se o takozvanim tabu temama mnogo više govori. Danas se, isto, vulgarne reÄi sve urednije beleže, prave se i reÄnici vulgarne leksike, kakav je, recimo, reÄnik ReÄnih opscenih reÄi Danka Šipke iz 2011. godine. Dalje - postoji internet koji omogućava da neformalnu komunikaciju u opuštenom, razgovornom stilu, kome psovke ne moraju biti strane, vodimo pisanim putem. Što sve ukupno znaÄi da nije istina da više psujemo nego neki naši preci, već samo da se naše psovanje bolje vidi - smatra Miljković.
Ipak, bez obzira na to što se psovke sve urednije beleže, gotovo je nemoguće reći sa kolikim "pljuvaÄkim arsenalom" Srbi raspolažu.
- Govornici svakodnevno stvaraju nove psovke, kao reakciju na trenutnu frustriranost, od kojih se neke zadrže u jeziku a druge ne. Upravo je zbog toga i teško precizno odgovoriti na pitanje koliko u srpskom jeziku ima psovki - kaže Miljković.
Psovka može i da pomogne
Da psovanje samo po sebi ne mora biti negativno, pokazalo je jedno istraživanje pre dve godine u kojem su uÄestvovali Britanci i Japanci.
- Ispostavilo se da i jedni i drugi duže mogu da zadrže ruku u izuzetno hladnoj vodi ako uz to i psuju, što jasno ukazuje na to da psovanje nije samo govorna navika ili odraz loše jeziÄke kulture, već da psovka može pomoći da se prebrodi neka fiziÄka ili mentalna neprijatnost. Psovanje nije nikakav izuzetak ili prestup, već potpuno oÄekivana pojava u bilo kom jeziku - navodi Vanja Miljković.
I obrazovani psuju soÄno
Mnogi smatraju da je vulgarnost u jeziku obrnuto proporcionalna stepenu obrazovanja, odnosno da školovaniji ljudi manje psuju. MeÄ‘utim, profesorka Marina Nikolić s Instituta za srpski jezik SANU podvlaÄi da je to samo predrasuda.
- Neka lingvistiÄka istraživanja iz devedesetih godina pokazuju da, na primer, visokoobrazovane žene podjednako soÄno psuju kao i fiziÄki radnici, s tim da je razlika u situacijama u kojima to Äine. Naime, osoba visoke jeziÄke kulture svesna je u kojoj situaciji sme da opsuje, a u kojoj to nije dopušteno, dok nekulturna osoba ne ume da svoje jeziÄko ponašanje ispravno prilagodi govornoj situaciji i sagovornicima, nekada to Äini nesvesno a nekada svesno, smatrajući psovanje duhovitim i zanimljivim. Dešavalo se Äak i da nekim našim ministrima u razgovoru s novinarima izleti ono već Äuveno "je*ote" - kaže profesorka Marina Nikolić.
Vulgarne reÄi u prvom Vukovom reÄniku
Najblaže reÄeno nepristojne reÄi uredno je sakupljao i objavio otac azbuke Vuk Stefanović Karadžić što je tada, poÄetkom 19. veka, izazvalo žestoke reakcije javnosti. - U prvom izdanju Vukovog reÄnika iz 1818. godine možemo naći sve vulgarne reÄi koje Äine psovke - je*ati, ku*ac, pi*ka, s*ati i sliÄno. A zatim su te reÄi, pod pritiskom tadašnje javnosti, izbaÄene iz narednih izdanja Vukovog reÄnika. I sam glagol psovati, kako nas o tome obaveštavaju etimolozi, potiÄe iz praslovenskog jezika, što svedoÄi o izuzetnoj starini psovanja kao oblika govornog ponašanja.
Praslovenski glagol psovati mogao je znaÄiti "ponašati se kao pas" ili "nazivati nekoga psom", što pokazuje da je svoÄ‘enje Äoveka na životinju jedan od najstarijih naÄina jeziÄkog unižavanja. I danas su aktuelne psovke kao "je*o ti pas mater" – objašnjava Vanja Miljković, istraživaÄ saradnik na Institutu za srpski jezik.
Negativno vrednovanje seksualnosti
- Nemoguće je zaobići pitanje vulgarnosti psovki. Psovke su psihološki efektne upravo zbog toga što sadrže tabuiziranu leksiku, a to je, pre svega, leksika koja se odnosi na seksualnost. Zbog toga su psovke izuzetno znaÄajne za prouÄavanje stereotipa o Äovekovoj seksualnoj prirodi. Pregršt psovki koje su organizovane oko glagola je*ati uglavnom pokazuju da se seksualni Äin u našem jeziku, kao i u mnogim drugim jezicima, doživljava kao agresija, napad na tuÄ‘e telo i biće. Negativno vrednovanje seksualnosti se uoÄava i u pozadini pogrdne upotrebe reÄi kojima se oznaÄavaju polni organi - pi*kom se, tako, naziva plašljiva, neodvažna osoba (Pi*ka jedna, nije smeo da doÄ‘e), a sve ono što govornik smatra nevažnim može se imenovati kao ku*ac (Ma on je sad neki ku*ac tamo; Dodaj mi onaj ku*ac za prebacivanje kanala) - kaže Vanja Miljković.
Profesor Dobrivoje Stanojević: Idi u podvarak
- U Srbiji se, naroÄito meÄ‘u mladima, mnogo i neumereno psuje, ako psovka uopšte može biti umerena. Kao da se psovaÄ obraća nepoznatom psu. Psovka je, misli se, i nastala od reÄi pas, piše Dobrivoje Stanojević, profesor stilistike i retorike na Fakultetu politiÄkih nauka u Beogradu.
- Kad su ljuti, iznenaÄ‘eni, besni, nemoćni, ponekad i kad su veseli, šta će, ljudi psuju. To nije pravo opravdanje za psovaÄe, ali vade se na težak život, omakne se, postalo uzreÄica, ljubav, navika, panika...
Kad je Borislav Pekić, vanredni poznavalac srpskih karaktera, pisao Zlatno runo, naveo je više stotina srpskih, cincarskih, grÄkih i drugih psovki. Opisujući odbranu Beograda, Pekić uvodi lik trećepozivca, Äoveka iz naroda, koji psuje "majku švapsku".
Zašto se, meÄ‘utim, psuje i kad smo veseli, srećni, zadovoljni? Psovkama se, izgleda, najbrže juri Ä‘avo. Pominje se Bog, sunce, krv. ÄŒesto se vreÄ‘aju majke i sestre. Nabraja se sve po zamišljenom spisku, izjednaÄuju ljudi i životinje. KornjaÄa je Mara, a komšinica Mara je kornjaÄa. GušterÄić je Mile, a Mile iz susedstva aligator. Prase na filmu je Gile, a prljavo dete prase.
Psuje se na svim jezicima sveta. Negde su psovke toliko blage, da ih ne bismo ni primetili. Na srpskom su, možda, najsoÄnije. Jedan drski glagol se Äesto upotrebljava, a prvobitno je znaÄio duvanje vetra. Tako junak u filmu "Marš na Drinu" psuje Drinu.
Desanka Maksimović kaže da naši Äobani (gradski i seoski) psuju da ti prsne bubna opna, a Vladan Desnica veli da mu je iz škole i zadarske ulice ostala doživotna navika da na tom jeziku psuje. Srpski jezik, dakle, nije pogodan samo za poeziju, filozofiju, nauku, religiju, već i za vulgarne namene. Sergej Jesenjin veli: Nek ide sve u p...ivsku flašu.
U teškim vremenima psovalo se teško, nadahnuto, sa punim životnim pokrićem. ÄŒesto i nenadano šaljivo. Šala je i u prevarenom oÄekivanju: Idi u tri... vrati se u Äetiri. Takve su psovke s imperativom idi: u peršun, u kupus, u kaÄamak, u podvarak, niz Kalemegdan...
I naš javni život je pun psovki. Ne samo u rijaliti programima već i, nedopustivo, u Skupštini. Jedan od politiÄara je postao Äak predsednik države uprkos psovkama. Drugi, izgleda, Äekaju u dugaÄkom redu.
Kako mladi danas psuju? Uglavnom nesnalažljivo. I za to je potreban talenat i naÄitanost. U želji da glume odrasle, mladi, po svedoÄenjima, najÄešÄ‡e psuju majku i sestru. Naglašavaju usta, oÄi, zadnjicu...
Psovka je, uglavnom lažno, samopredstavljanje da smo neko drugi. NajÄešÄ‡e se iza nje krije muka, nevolja, ali i kukaviÄluk, samohvalisavost, retko hrabrost. Ponekad to preÄ‘e u naviku i ustali se kao poštapalica. Svet savremene umetnosti, najpre pozorišta, filma i književnosti, takoÄ‘e, pun je psovki. Publika se ponekad smeje, ali ne zato što je to zanimljivo već je, po Frojdu, zadovoljna što i ona nije napravila takvu glupost. Izražavanje osećanja obasipanjem psovkama govori o gubljenju razuma. Ipak, teško da će psovka ikada ustupiti mesto pristojnijem izražavanju. Psovki će uvek biti, ali to ne znaÄi da ne treba nastojati da ih bude manje. Ko psuje, uvek doliva ulje na vatru. A ulje je na vatri uvek opasno, makar bilo reÄi i o pravom podvarku.
Vuk Ilić PR Agencija za izradu i održavanje WEB portala LOKALNE NOVINE Obrenovac
Portal LOKALNE NOVINE je javno internet glasilo registrovano pod brojem : IN 000333
Upotreba autorskog materijala objavljenog na stranicama ovog portala dozvoljena je uz obavezno navođenje izvora
Ostale uslove korišćenja portala proÄitajte OVDE