Srpska pravoslavna crkva i njeni vernici danas slave jedan od najlepših praznika - Lazarevu subotu, u narodu poznat kao Vrbica
Foto:T.S.
Ova svetkovina se obeležava poslednje nedelje ÄŒasnog posta i posvećena je uspomeni na vaskrsenje Lazara i na sveÄani ulazak Hristov u Jerusalim.
Vrbica je za pravoslavne hrišÄ‡ane praznik deÄje radosti, jer je, prema JevanÄ‘elju, Hristos polazeći u Jerusalim rekao: "Pustite decu k meni, jer takvih je carstvo nebesko".
Na taj praznik se u pravoslavne hramove unose vrbove grane koje tu ostaju do nedeljne liturgije, na Cveti, kada se obavlja ritual blagosiljanja vrbe. Vrbove grane koje se potom dele narodu, simbolizuju palmine grane kojima su hrišÄ‡ani pozdravljali Spasitelja Isusa Hrista na ulasku u Jerusalim.
Prema predanju, Lazar je, kao kiparski arhiepiskop, živeo još 30 godina po vaskrsenju, propovedajući hrišÄ‡anstvo. Pravoslavni vernici istovremeno proslavljaju i Vrbicu koja, prema kanonu crkve, poÄinje službama bdenja u naveÄerje Cvetne nedelje, sveÄanog ulaska Hristovog u Svetu zemlju.
Taj dan se slavi kao Lazareva subota jer se smatra da je tog dana Isus Hristos vaskrsao Lazara iz groba. Vrbica je uvek subotom, dan uoÄi praznika Cveti, koji je nedelju dana pred Vaskrs.
Na Lazarevu subotu obiÄaj je da se nose granÄice vrbe i time simboliÄno predstavlja sveÄani Isusov ulazak u Jerusalim, kada su ga doÄekali poštovaoci i sledbenici.
Događaj Lazarevog vaskrsenja se, prema jevanđeljima, dogodio u Vitaniji i uvod je u novu veru u Vaskrsenje.
Prema jevanÄ‘elskom predanju, Hristos je stigao u Vitaniju Äetiri dana posle smrti Lazareve, oživeo ga i digao ga iz groba, pa je taj praznik poznat i kao Vaskrsenje Lazara ÄŒetvorodnevnog.
U hrišÄ‡anstvu taj praznik ima znaÄenje pobede života nad smrću i na bogosluženjima se tog dana pominju voljna stradanja Hristova i vaskrsnuće Lazarevo kao jemstvo za vaskrsenje svih vernika. Vaskrsenje Lazarevo naljutilo je prvosveštenike i, kako kaže jevanÄ‘elsko predanje, neposredan je povod za odluku judejske skupštine o pogubljenju Spasitelja.
Lepi narodni obiÄaji
ObiÄaj je u našem narodu da deca na ovaj dan nose i zvonÄiće oko vrata, što simboliÄno predstavlja pozdrav Hristu, koji je ulazio u Jerusalim. Tada se u srpskim pravoslavnim hramovima u popodnevnim Äasovima služi veÄernje bogosluženje, i u crkvu se unose mladi vrbovi lastari, tek olistali. Pošto se vrba osveti, sveštenik narodu deli granÄice, i zatim se vrši trokratni ophod oko hrama sa crkvenim barjacima, ripidama i Äiracima.
Narod obilazi oko hrama uz pevanje tropara Lazareve subote. Ovaj praznik je iskljuÄivo praznik dece. Za taj dan majke sveÄano obuku svoju decu, pa Äak i onu najmanju, od nekoliko meseci, donose, sveÄano obuÄenu, crkvi, kupuju im zvonÄiće vezane na trobojku i stavljaju oko vrata. Deca se raduju, trÄe po porti i uÄestvuju u ophodu oko crkve. Mlade vrbove granÄice se odnose kućama i stavljaju pored ikone i kandila. Sa ovim danom poÄinju veliki Vaskršnji praznici.
Na Vrbicu se uvek držala litija izvan hrama, tj. u Subotu Lazarevu posle podne. SvedoÄanstava o Vrbici imamo već krajem IV veka, od Silvije Akvitanke, koja je opisala bogosluženje Jerusalimske crkve toga vremena.
U litiji su uÄestvovali, kao i danas, odrasli i deca noseći u rukama granÄice maslina i palmi. U krajevima gde nema maslina i palmi nose se graniÄice vrbe. Zato se ova litija i naziva Vrbicom. GranÄice vrba osvećuju se posebnom molitvom i kropljenjem osvećenom vodom na Cveti, na jutrenju, i dele se vernima, koji ih Äuvaju tokom godine za slavskom ikonom.
U danima Cvetne nedelje bio je obiÄaj da se narod kiti vrbom i koprivom.
Lazareva subota se vezuje i za srpskog kneza Lazara koji je muÄeniÄki postradao na Kosovu 1389. godine. Veruje se da su tom prilikom dve Lazareve sestre kukale za bratom i da su se pretvorile u kukavice.
Vrbica je prazniÄni dan u koji se ne rade teži poslovi. Ovoga dana deca su išla sa uÄiteljem i sveštenikom da naberu vrbove granÄice, koje su donošene u crkvu gde su, sutradan, na Cveti, osveštavane i razdavane prisutnima koji su ih nosili kući i kao svetinju držali za ikonom. Vrbica je dan deÄje radosti. Deca pevaju prigodne pesme i vesele se uz zvuke zvonÄića koje na vrpcama nose na vratu. U nekim krajevima se od vrbovih prutića plete venac i njime kiti ikona.
Takovci su organizovali povorke „lazarica“ i „dodola“. Lazarice su bile udešene, Äiste u novim odelima, bogato iskićene, predstavljajući dolazak letnjeg perioda. Bile su rado doÄekivane po kućama i darivane hranom i pićem. Grupu „lazarica“ saÄinjavaju šest ili više neudatih devojaka od 14-20 godina i to dva „lazara“ i Äetiri „lazarice“: dve „prednjice“ i dve „zadnjice“.
Prvi „lazar“ je najstarija, najviša i najlepša devojka, a zadnjice su najmlaÄ‘e i najmanje levojke. Ponekad su to i devojÄice i od sedam godina. „Zadnjice“ su devojke koje prvi put uÄestvuju u „lazaricama“. One će naredne godine biti „prednjice“, a zatim muški ili ženski „lazar“. Ova postupnost ukazuje na postepeno uvoÄ‘enje devojÄica u red devojaka.
Rano ujutru „lazarice“ oblaÄe sveÄanu narodnu nošnju i pri tom im pomaže „lazarova“ majka. OblaÄe starinsku dugu vezenu košulju, jelek, starinsku crvenu suknju - „vutu“, tzv. „pervaz“ sa šarama u obliku „kola“ – romba, pojas, crne vunene Äarape i odžanke. Spreda preko „pervaza“ za pojas priÄvrste vezenu maramu, a sa strane po jednu sliÄnu manju maramu. Oko vrata stave ogrlicu od zlatnih ili srebrnih metalnih para „žutku“.
Preko leÄ‘a ogrnu žutu maramu sa resama. Na jeleku nose „kite“ od manistri u obliku trouglova i krugova. U rukama nose „ćusteke“ od manistri. Na glavi nose crvene marame koje vežu kao truban, a „lazarice“ nose šešire ispletene od slame i okićene vencem od cveća.
Iz kuće "lazara" povorka, u kojoj napred idu "lazari", a za njim "prednjice" i "zadnjice" ide prvo na izvor kod koga, dok "lazari" i "prednjice" stoje u polukrugu, "zadnjice" igraju, a ostale pevaju "Dobro jutro studna vodo". Zatim se sve devojke umiju na izvoru. Posle toga vraćaju se u kuću "lazara" i dok idu kroz šumu, preko polja, livada i pored ovaca ili oraÄa pevaju pesme namenjene šumi, polju, njivi, livadi…
Pred kućom ih doÄekuje domaćica i posipa žitom, a „lazarice“ je ljube u ruku, ulaze u kuću gde doruÄkuju za sofrom. Kad završe sa jelom, obiÄaj je da sve odjenom bace kašike na sofru. Odatle kreću po celom selu od kuće do kuće i pred svakom igraju i pevaju pesme namenjene prvo kući, a zatim i svim ukućanima.
Vuk Ilić PR Agencija za izradu i održavanje WEB portala LOKALNE NOVINE Obrenovac
Portal LOKALNE NOVINE je javno internet glasilo registrovano pod brojem : IN 000333
Upotreba autorskog materijala objavljenog na stranicama ovog portala dozvoljena je uz obavezno navođenje izvora
Ostale uslove korišćenja portala proÄitajte OVDE