11 kandidata
Foto:Printscreen
Na predstojećim predsedničkim izborima građani će novog predsednika Republike birati između 11 kandidata.
Republička izborna komisija sinoć je javnim žrebanjem utvrdila redosled tih 11 kandidata na glasačkom listiću za izbore 2. aprila.
Broj 1. Saša Janković, predložen od strane Grupe građana "Za Srbiju bez straha"
Rođen je 1970. godine u Loznici.
Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1996. godine, na smeru za upravno pravo. Na Fakultetu političkih nauka završio je 2005. godine specijalističke studije bezbednosti i stekao zvanje specijaliste za nacionalnu i globalnu bezbednost.
Od 1994. do 1997. bio je novinar u Agenciji Beta. Bio je angažovan u desku na pitanjima pravnog karaktera, kao i na poziciji pomoćnika dežurnog urednika i urednika nedeljnog izdanja na engleskom jeziku. Nakon toga, počinje da radi u Ministarstvu za omladinu i sport kao stručni saradnik. Sekretar Saveznog ministarstva sporta postaje 2000. godine, a već naredne - pomoćnik saveznog sekretara za sport i omladinu. Od 2003. radio je kao nacionalni pravni savetnik u Odeljenju za demokratizaciju Misije OEBS-a u Beogradu. Na funkciju zaštitnika građana poslanici Skupštine Srbije izabrali su ga 29. juna 2007. godine, a zakletvu je položio 23. jula 2007. godine. Poslanici Narodne skupštine Republike Srbije izabrali su ga 4. avgusta 2012. godine za zaštitnika građana u drugom, petogodišnjem mandatu.
Istražujući postupanje vojnih policajaca koji su bili u pratnji Andreja Vučića prilikom sukoba sa Žandarmerijom na Paradi ponosa u oktobru 2014. godine, Janković je ušao u javnu polemiku pre svega sa ministrom odbrane Bratislavom Gašićem. U više navrata predstavnici vladajuće SNS veoma oštro su govorili o Jankoviću, naročito nakon što je on kritikovao rad pojedinih ministara, ali i premijera. Nekoliko poslanika Srpske napredne stranke isticalo je da je izveštaj o stanju ljudskih prava u Srbiji u 2014, koji je sačinio zaštitnik građana, ispolitizovan i zatražena je njegova ostavka.
Pojedini mediji bliski vlasti zahtevali su ostavku ombudsmana navodeći da je u Jankovićevom stanu 1993. iz njegovog pištolja, za koji, kako su tvrdili, nije imao dozvolu, jedan prijatelj izvršio samoubistvo. Janković je tvrdio da je utvrđeno da je za pištolj imao dozvolu, te da je kopiju oružanog lista naknadno objavilo Ministarstvo unutrašnjih poslova, na čijem sajtu se i danas može naći ("a zašto tek naknadno, znaju samo oni, kada je sve vreme kompletna dokumentacija stajala u Kabinetu ministra unutrašnjih poslova, što je utvrđeno u postupku kontrole koji je sproveo Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti"). On je naglašavao da je pištolj i pre nego što je postao njegovo vlasništvo, bio u legalnom vlasništvu njegovog oca, "koji ga je uz dozvolu za nabavku kupio u fabričkoj prodavnici u Kragujevcu".
U martu 2015. francuska ambasadorka u Beogradu Kristin Moro uručila mu je francuski Nacionalni orden za zasluge u rangu viteza.
Saša Janković je, nakon 10 godina na mestu zaštitnika građana, 7. februara 2017. godine podneo ostavku kako bi se kandidovao za predsednika Srbije.
"Odlučio sam da se kandidujem za predsednika Srbije da bih toj instituciji vratio smisao, da bi ona bila garant da će sve druge institucije naše države biti u službi građana."
(TV N1, 7. 2. 2017. godine)
Broj 2. Vuk Jeremić, kandidat Grupe građana "Moramo bolje"
Rođen je 3. jula 1975. godine u Beogradu.
Njegovi roditelji su Sena i Mihajlo Jeremić, bivši direktor Jugopetrola. Baba po majci, Sadeta Pozderac, je bila direktorka Druge beogradske gimnazije.
Pohađao je Prvu beogradsku gimnaziju, a profesor psihologije mu je bio bivši srpski predsednik Boris Tadić. 1998. godine je diplomirao teorijsku i eksperimentalnu fiziku na Univerzitetu u Kembridžu. Pet godina kasnije je magistrirao državnu administraciju na Harvardu.
Dok je studirao, radio je kao finansijski analitičar u kompanijama: „Deutsche Bank“, „Dresdner Kleinwort Benson Bank“ i „AstraZeneca Pharmaceuticals“.
Tokom Jeremićevog mandata, Palestina je priznata kao država posmatrač u Ujedinjenim nacijama i usvojen je međunarodni Sporazum o trgovini oružjem.
U februaru iste godine nije želeo da vrati poslanički mandat u Skupštini Srbije zbog čega je isključen iz stranke. U Beogradu je osnovao nevladinu i neprofitnu organizaciju Centar za međunarodnu saradnju i održivi razvoj (CIRSD).
Broj 3. Miroslav Parović, kandidat Narodnog slobodaraskog pokreta
Rođen je 14. jula 1984. godine u Zrenjaninu, od roditelja poljoprivrednika.
Osnovnu školu završio je u mestu Jaša Tomić, a srednju elektrotehničku školu „Nikola Tesla“ u Zrenjaninu.
Na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu završio je elektrotehniku kao jedan od najboljih studenata generacije (prosek ocena 9,82) i stekao zvanje: diplomirani inženjer - master elektrotehnike i master računarstva.
Nakon prethodnog višegodišnjeg aktivizma kao studenta, i u Srpskom saboru Dveri, te u Pokretu za život Srbije - Dveri čiji je bio jedan od ideoloških tvoraca i nosilac izborne liste u Novom Sadu na izborima 2012. Bio je osnivač političke organizacije Treća Srbija koja je 17. decembra 2016. odlukom organa partije prerasla u Narodni slobodarski pokret.
Aktivan na društvenoj sceni, govorio je na više stotina tribina, skupova, protesta, televizijskih i radio-emisija.
Prvi je političar iz Srbije koji je na najvišem nivou primljen u Vladi Krima i upravi Grada Sevastopolja u decembru mesecu 2014. Tokom 2014. godine zvanično je primljen u Evropskom parlamentu od strane poslanika Nacionalnog fronta, Žan luk Šafhauzera. Predsedavao i idejno osmislio veliku međunarodnu konferenciju "Nova Evropa", 17.10.2014. godine, na kojoj su učesnici iz vodećih država Evrope razgovarali o mogućnosti uspostavljanja osovine Pariz-Berlin-Moskva-Beograd kao načina da se Evropa otrgne od dominacije NATO pakta.Održava stalne kontakte sa slobodarskim i suverenističkim partijama Evrope, a pre svega onima iz Francuske, Rusije, Nemačke i Austrije.
Sa ponosom ističe svoju inicijativu i učešće u podizanju spomenika Stefanu Nemanji u Banja Luci.
U periodu od 2012-2016. u Skupštini grada Novog Sada bio je savetnik gradonačelnika Novog Sada za energetiku ispred svoje partije.
Radio je na brojnim inženjerskim projektima i pisao stručne i naučne radove u oblasti elektroenergetike, obnovljivih izvora energije i energetske efikasnosti. Kao dete paora posebno se interesuje za razvoj koncepta održivog sela u 21. veku, smatrajući da Srbija mora da proizvodi zdravu hranu, čistu energiju i nove tehnologije.
Od njegove 24 godine uz društveni aktivizam, sve vreme se bavio i poslom elektro-inženjera, i trenutno je zaposlen u struci u sistemu Elektroprivrede Srbije.
Kako ističe, ponosan na svog pretka Blagoja Parovića trudi se da svojim životom proklamuje koncept aktivnog rodoljublja. Politički uzor mu je Despot Stefan Lazarević, a omiljeni epski lik Banović Strahinja.
Živi u Novom Sadu. Oženjen je Snežanom i ima ćerku Lenku i sina Nemanju.
Broj 4. Saša Radulović, kandidat Grupe građana "Dosta je bilo"
Rođen je 1966. godine u Bihaću.
Završio je Elektrotehnički fakultet u Sarajevu, smer automatika i elektronika.
Otišao krajem 80-tih godina prošlog veka u inostranstvo. Živeo i radio u Nemačkoj, Kanadi i SAD-u.
Od 1997. u preduzetničkim vodama kroz kompanije podržane "Venture Capital" i "Private Equity" fondovima. Pravio i vodio kompanije od "garaže" do više od 150 zaposlenih. U Kanadi i SAD-u bio izvršni direktor, član menadžment tima i borda direktora nekoliko kompanija. Bio aktivan učesnik "Silicon Valley Internet boom-a".
Vratio se 2005. godine u Srbiju. U šali kaže da se vratio, jer su "deca zaboravila da govore srpski".
Po povratku u zemlju Radulović je radio kao konsultant, ali je bio i stečajni upravnik u 14 preduzeća. Među njima su bili i: Kompanija "Braća Karić", "Vršačka pivara", "Delta Legal", "Lune Milovanović"...
Policija i Agencija za borbu protiv korupcije proveravala je 2011. da li je zloupotrebio svoj položaj.
Savetnik je Asocijacije za mala i srednja preduzeća za poreski sistem. Stručni saradnik Saveta Evrope, OEBS-a, Ambasade SAD, GIZ-a, NALED-a. Finansijski ekspert tužilaštva za stečaj i berzu. Zajedno sa timom eksperata drži treninge za tužioce, policijske inspektore za privredni kriminal, radne grupe i druge državne organe na temu privrednog kriminala i zloupotreba u stečaju, privatizaciji i na berzi.
Avgusta 2013. godine prihvatio je poziv potpredsednika Vlade Aleksandra Vučića da bude ministar privrede.
Do decembra 2013. godine bio je vlasnik firme „eMarket Capital“, a zbog preuzimanja funkcije ministra privrede u Vladi Ivice Dačića , vlasništvo i upravljanje nad tom firmom prebacuje na suprugu.
Januara 2014. godine izjavio je da će ukoliko ne prođu reformski Zakoni podneti ostavku, što je posle nekoliko dana i učinio.
Istog meseca (27. januara 2014.) osniva pokret "Dosta je bilo".
Na vanrednim parlamentarnim izborima 2014. godine pokret "Dosta je bilo-restart" osvojio je 2,1 odsto glasova birača.
Aktivan je na društvenim mrežama, a na sajtu blog.b92.net objavljuje svoje tekstove.
Broj 5. Luka Maksimović, predložen od strane Grupe građana Ljubiša Preletačević Beli, Beli - Samo jako
Rođen je 1991. u Velikoj Ivanči kod Mladenovca. Student je komunikologije. Od 2016. lider je političkog pokreta u Mladenovcu Sarmu prob’o nisi. Na lokalnim izborima 2016. u Opštini Mladenovac, osvojio je drugi broj odborničkih mesta (posle SNS-a) sa 21% osvojenih glasova, sa svojom listom Beli — Samo jako! (osvojivši 13 od 55 odbornika) Osvojio je veliki broj glasova, iako je njegova kampanja bila zamišljena kao sprdnja, satira i parodija političarima, sistemom i izbornim procesom.Ovo je izazvalo veliku pažnju domaćih, ali i pojednih svetskih medija.
12.marta 2017. kandidovan je za predsednika Srbije, na predsedničkim izborima koji će biti održani 2. aprila, od strane grupe građana Beli - Samo jako. Republičkoj izbornoj komisiji je predato 12.700 potpisa. Zvanično je proglašen za kandidata 13. marta.
Broj 6. Aleksandar Vučić, kandidat vladajuće koalicije
Rođen je 1970. godine u Beogradu.
Završio je osnovnu školu “Branko Radičević” u Novom Beogradu, Zemunsku gimnaziju (u to vreme srednju školu usmerenog obrazovanja, smer: “Kultura i javno informisanje – korektor/inokorektor), a diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, kao jedan od najboljih studenata u generaciji. “Učio sam dan i noć, po 20 puta sam čitao istu knjigu. Pamet za pamet, ali bez rada nema ništa.” (Press, 6. 9. 2010. godine) Bio je pobednik na gradskim i republičkim takmičenjima iz istorije i pionirski prvak Beograda u šahu. Bio je stipendista Fondacije za razvoj naučnog podmlatka. Usavršavao se u Velikoj Britaniji, u Brajtonu, gde je nešto više od godinu dana boravio i pohađao kurs engleskog jezika.
Nakon studija radio je kao novinar na “Kanalu S” na Palama tokom 1992. i 1993. godine. Pripremao je i vodio vesti na engleskom, blok iz sveta, intervjue, reportaže.
Srpskoj radikalnoj stranci pristupio je 1993. godine i ubrzo biva izabran za poslanika u Narodnoj Skupštini Republike Srbije. Samo dve godine kasnije, postaje generalni sekretar SRS.
Nakon pobede Srpske radikalne stranke na lokalnim izborima u Zemunu 1996. godine, postaje direktor Sportsko-poslovnog centra "Pinki". “Uspeo je da rekonstruiše ovo zapušteno sportsko zdanje i uspešnim poslovanjem višestruko poveća primanja zaposlenih”, navodi se u njegovoj zvaničnoj biografiji na sajtu Vlade Srbije.
Kada je SRS 24. marta 1998. godine formirala Vladu Srbije sa SPS i JUL, Vučić je izabran za ministra za informisanje. Za vreme ministarskog mandata potpisao je Zakon o javnom informisanju, koji je ostao zapamćen po drakonskim kaznama za medije, kao i gašenju redakcija “Dnevnog telegrafa”, “Evropljanina” i “Naše Borbe”. Danas kada ga optužuju da se meša u rad medija odgovara da “mu je to najlakše pripisati kada ne postoje drugi argumenti protiv njega.
"Ne radim to (mešanje u rad medija) i ne plašim se konkurencije, ali mi je lako to pripisati. Bio sam ministar informisanja pre 15 godina, najgluplji na svetu. I lako mi je to pripisati.”(CNN, 26. 12. 2015. godine)
Za vreme primene Zakona o univerzitetu izabran je za člana Upravnog odbora Beogradskog univerziteta i Filozofskog fakulteta BU. U maju 2000. godine, vlada SRJ ga je imenovala za člana Saveta Savezne javne ustanove RTV Jugoslavija.
U martu 2002. godine platio je porez na ekstraprofit u iznosu od 48.500 evra, na stan od preko 100 kvadratnih metara koji mu je kao ministru informisanja godine dodelila Vlada Srbije, a koji je potom, otkupio.
Bio je poslanik u Saveznoj skupštini SRJ u tri mandata: u Veću republika od februara 1998. i od maja 2000. godine, a od 24. septembra 2000. godine izabran je za poslanika na saveznim izborima. Bio je narodni poslanik i zamenik predsednika poslaničke grupe Srpske radikalne stranke u Narodnoj Skupštini Republike Srbije, član Administrativnog odbora i Odbora za ustavna pitanja, i zamenik predsednika Odbora za Kosovo i Metohiju i Odbora za kulturu i informisanje.
Pred parlamentarne i lokalne izbore 2008. izjavio je da ukoliko ne postane gradonačelnik Beograda, neće prihvatiti ni poslanički mandat u Skupštini Srbije i ostao je dosledan u tom stavu.
Tri puta se neuspešno kandidovao za gradonačelnika Beograda. Na grdaskim izborima 2004. osvaja 29 odsto glasova u prvom krugu izbora, odnosno 48 odsto glasova u drugom krugu. Na lokalnim izborima za gradonačelnika Beograda održanim u maju 2008. godine osvaja 34,7 odsto glasova. Predstavnici beogradskih odbora SRS, DSS, SPS i PUPS potpisali su 29. maja 2008, koalicioni sporazum o formiranju vlasti u Beogradu, a kandidat ove koalicije za prvog čoveka prestonice bio je Vučić, koji je bio ubeđen da će postati novi gradonačelnik.
Ipak, socijalisti su odlučili da formiraju koaliciju na republičkom nivou sa Demokratskom strankom i da raskinu sporazum potpisan sa radikalima. Vučić je pred izbore u maju 2012. godine bio ponovo kandidat za gradonačelnika prestonice, ali je lista Srpske napredne stranke osvojila 24,3 odsto glasova.
Nakon raskola u Srpskoj radikalnoj stranci, kada je dotadašnji zamenik predsednika SRS Tomislav Nikolić 5. septembra 2008. podneo ostavku na tu i funkciju šefa poslaničke grupe u Skupštini Srbije, formirajući svoj poslanički klub, Vučić nije odmah saopštio da li ostaje u stranci ili odlazi sa Nikolićem. On je 15. septembra ispred Skupštine grada Beograda saopštio novinarima da je podneo ostavku na sve funkcije stranci i povukao se iz političkog života.
“Prethodnih nekoliko dana ćutao sam, nadajući se da može biti postignut dogovor dve struje u Srpskoj radikalnoj stranci. Ali, zbog stanja u SRS-u podnosim ostavku na sve funkcije u stranci i povući ću se iz javnog života. Odluku da podnosim ostavku prvo sam saopštio Draganu Todoroviću i Tomislavu Nikoliću - rekao je Vučić, primetno na ivici suza. “Od čega ću sada živeti? Ja imam svoju profesiju, ali možda ću se baviti neki poslovima poput berzanskih ili ću pomagati bratu u vođenju firme. Uglavom, ne brinite za moju egzistenciju.” (Press, 16. 9. 2008. godine)
Ipak, Vučić je početkom oktobra saopštio da prelazi u Srpsku naprednu stranku, a na osnivačkoj skupštini stranke izabran je za zamenika predsednika.
Nakon što je pobedio na predsedničkim izborima 20. maja 2008, lider SNS Tomislav Nikolić povlači se sa mesta predsednika SNS, što je obećao u predizbornoj kampanji, a Vučić u maju 2012. postaje v.d. predsednika stranke. Na vanrednoj sednici Skupštine SNS, održanoj u septembru 2012, Vučić je aklamacijom izabran za novog predsednika SNS.
Prelaskom u Srpsku naprednu stranku Vučić u potpunosti menja dotadašnje političke stavove i od zagovornika Velike Srbije, postaje pristalica članstva Srbije u Evropskoj uniji. “Upitan kako je nacionalista sa idejom o Velikoj Srbiji postao evrofanatik, Vučić je odgovorio: To je bio proces. Nije da se jednog jutra probudiš i jednostavno kažeš – ja sam drugačiji - prenosi Dojče Vele. Za razliku od mnogih političara u Srbiji koji se ponašaju kao da su uvek u pravu, ja se ne stidim da kažem da sam se varao. Grešio sam. Nisam bio u pravu. Iako nije lako, ja priznajem svoje zablude - rekao je Vučić.” (Fonet, 21. 1. 2014. godine)
Kada su krajem jula 2012. godine SNS, SPS i URS formirali Vladu Srbije, Vučić je postao potpredsednik Vlade zadužen za odbranu, bezbednost i borbu protiv korupcije i kriminala, kao i ministar odbrane. Predsednik Srbije Tomislav Nikolić imenovao ga je i za šefa Biroa za koordinaciju rada službi bezbednosti. Vučić se na toj funkciji nalazi i danas, iako je još 2014. govorio da će podneti ostavku.
Funkciju ministra odbrane obavljao je do rekonstrukcije Vlade Srbije 2. septembra 2013, a zadržava funkciju prvog potpredsednika Vlade zaduženog za borbu protiv korupcije i kriminala.
Za taj period Vučić u zvaničnoj biografiji navodi: “Aktivno učestvuje u pregovorima Vlade Republike Srbije i privremenih institucija vlasti u Prištini pod pokroviteljstvom Evropske unije. Doprineo je tome da u aprilu 2013. godine dođe do potpisivanja briselskog sporazuma, čime je po prvi put od 1999. godine stvorena realna osnova za to da srpski narod koji živi na Kosovu i Metohiji uspostavi institucije koje će biti priznate od međunarodne zajednice.”
U januaru 2014. Predsedništvo SNS, na Vučićev predlog, jednoglasno donosi odluku da se raspišu vanredni parlamentarni izbori. "Nisam želeo da prihvatim ponudu Ivice Dačića da budem premijer bez izbora.” (Večernje novosti, 26. 1. 2015. godine)
Na vanrednim parlamentarnim izborima u martu 2014. koalicija okupljena oko SNS osvojila je ubedljivu većinu od 48,35 odsto glasova (158 poslaničkih mesta), a Vučić postaje predsednik Vlade Srbije.
Na novim vanrednim parlamentarnim izborima u aprilu 2016. koalicija okupljena oko SNS osvojila je 48,25 odsto glasova, ali ovoga puta 131 poslanički mandat. Vučić je ostao na funkciji predsednika Vlade Srbije.
U zvaničnoj biografiji navodi podatak da je dobitnik nagrade „Kapetan Miša Anastasijević“ za ličnost godine 2012, kao i nagrade "Ličnost godine 2013" u izboru "Nezavisnih novina" Bosne i Hercegovine. “Takođe, dobio je i nagrade "Čovek godine 2013" u izboru evropskog magazina "Man", "Najevropljanin 2013" u izboru međunarodne organizacije "Prva evropska kuća", "Vidovdanske nagrade 2013" koju dodeljuje Grad Kruševac i nagradu "Regionalni lider 2014" u izboru regionalnog žirija i čitalaca "Večernjeg lista" Bosne i Hercegovine.”
Ističe da je “strastveni čitalac, naročito literature iz oblasti istoriografije i geopolitike, ali i srpske i svetske književnosti”, kao i da “poseduje zavidnu ličnu biblioteku”.
Poznat je kao ljubitelj i kolekcionar vina. “Čovek koji pije vino ne može da bude loš čovek. Čovek koji pije vino je osoba koja ima dušu i koja ume i želi da se opusti. To je čovek koji ima prijatelje jer bez prijatelja vino nije vino.” (Press, 20. 1. 2011. godine)
Govori engleski jezik, a služi se ruskim i francuskim.
Broj 7. Boško Obradović, kandidat Srpskog pokreta Dveri
Rođen je 23. avgusta 1976. godine u Vranićima kod Čačka. Posle završene Gimnazije u Čačku studirao je srbistiku na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, gde je diplomirao 2002. godine.
Autor je diplomske studije „Miloš Crnjanski i novi nacionalizam” (Hrišćanska misao, Beograd, 2005), za koju je dobio nagradu „Miloš Crnjanski” za najbolju knjigu eseja objavljenu na srpskom jeziku u periodu 2003-2005.
Sa još dvoje studenata Filološkog fakulteta 1999. pokrenuo je glasilo studenata srbistike Dveri srpske, koje je vremenom preraslo u jedan od vodećih srpskih časopisa za nacionalnu kulturu i društvena pitanja, iz čijeg kruga saradnika je 2003. formirano udruženje građana Srpski sabor Dveri.
Bio je jedan je od urednika internet prezentacije www.dverisrpske.com, glavni urednik TV produkcije DVERI SRPSKE, kao i pokretač i menadžer projekata Sabora srpske omladine, Srpske mreže i Svetosavske škole. Od 2011. član je Starešinstva GG Dveri – za život Srbije, na čijoj listi je je bio kandidat za poslanika na Republičkim izborima 2012, nosilac liste na lokalnim izborima u Čačku, gde se od 2012. godine nalazi kao šef odborničke grupe Dveri za život Čačaka, kao najveće opozicone odborničke grupe u Skupštini Grada Čačaka.
Na vanrednim republičkim izborima 2014. godine bio je nosilac liste za republički parlament. Na vanrednim republičkim izborima 2016. bio je jedan od nosilaca izborne liste Dveri – Demokratska stranka Srbije. Nakon izbora, pod njegovim vođstvom, Dveri prvi put u istoriji ulaze u Narodnu skupštinu i formiraju poslaničku grupu sa sedam narodnih poslanika.
Bavi se publicistikom i napisao je više stotina autorskih tekstova, a u ime Dveri imao je više stotina nastupa na tribinama i medijima širom sveta.
Njegova zbirka izabranih tekstova pod naslovom „Srpski zavet – srpsko nacionalno pitanje danas” doživela je tri izdanja (Srpski sabor Dveri, 2007, 2008, 2010), a knjiga ”Srpska unija” dva izdanja (Catena mundi 2012, 2014). Treća knjiga ”Srpska desnica – pozicija srpske književne desnice 30-tih godina 20.veka” objavljena je 2015. godine, takođe u izdanju Catene mundi.
Oženjen je i otac je četvoro dece. Živi u Čačku. Do stupanja na dužnost predsednika poslaničke grupe Dveri u Narodnoj skupštini Republike Srbije, radio je u izdavačkoj kući Catena mundi d.o.o. na mestu glavnog urednika izdanja.
Na Osnivačkoj skupštini, održanoj 27.juna 2015. u Čačku, Boško Obradović je izabran za prvog Predsednika Srpskog pokreta Dveri konsenzusom glasova delegata iz cele Srbije.
Broj 8. Vojislav Šešelj, predložen od strane Srpske radikalne stranke
Vojislav Šešelj (Sarajevo, 11. oktobar 1954.) je srpski političar, predsednik Srpske radikalne stranke i doktor pravnih nauka, poznat po kontroverznoj ulozi za vreme raspada Jugoslavije i ratova koji su usledili.
Vojislav Šešelj je jedan od osnivača i predsednik Srpske radikalne stranke od njenog osnivanja, 1991. godine. Više od deset godina biran je za narodnog poslanika u Narodnoj skupštini Srbije i Skupštini Savezne Republike Jugoslavije. Četiri puta je bio kandidat za predsednika Republike Srbije. Obavljao je dužnost potpredsednika Vlade Republike Srbije (1998—2000), a u periodu 1996—1998. bio je predsednik opštine Zemun.
Šešelj se od 24. februara 2003. godine nalazio u pritvoru Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Hagu, gde mu se sudi po optužbama za ubistva, nehumana dela, progone na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi, istrebljenje i napade na civile na teritorijama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pušten je na privremenu slobodu zbog pogoršanog zdravstvenog stanja 12. novembra 2014. godine. 31. marta 2016. je u prvostepenoj presudi oslobođen svih optužbi.
Broj 9. Aleksandar Popović, kandidat Demokratske stranke Srbije
Rođen je 1971. u Beogradu, gde je završio osnovnu školu. Srednju školu završio je u Moskvi, a studije hemije u Beogradu. Magistrirao iz oblasti hemije proteina 1996. godine na Državnom Univerzitetu u Floridi u SAD, a iste godine vratio se u Srbiju. Doktorirao je 2002. godine u Beogradu.
Od feburara 2009. godine je potpredsednik kompanije "Hemofarm" zadužen za marketing. Bio je portparol DSS-a, predsednik Saveta DSS, a u januaru 2003. bio je izabran za zamenika predsednika Izvršnog odbora DSS. Od 2003. godine je i potpredsednik stranke. U prvoj Vladi Vojislava Koštunice, od 2004-2007. Bio je ministar nauke i zaštite životne sredine, a u drugoj, od 2007. do 2008. godine, bio je ministar za energetiku. Bio je kandidat za gradonačelnika Beograda na izborima 2008. 2012. i 2014. godine. Višestruki je jugoslovenski atletski reprezentativac, šampion i rekorder, učesnik velikih takmičenja.
Vuk Ilić PR Agencija za izradu i održavanje WEB portala LOKALNE NOVINE Obrenovac
Portal LOKALNE NOVINE je javno internet glasilo registrovano pod brojem : IN 000333
Upotreba autorskog materijala objavljenog na stranicama ovog portala dozvoljena je uz obavezno navođenje izvora
Ostale uslove korišćenja portala pročitajte OVDE