Kako su se nekada čitale novine?
Foto:Printscreen/vidovdan.org
Jutarnji ritual, koji doduše postoji i dan-danas, ali kao bleda senka davnih vremena, počinjao je svežim, taze novinama na stolu, uz šolju crne kafe koja je morala da bude vrela kao pakao, crna kao đavo, čista kao anđeo i slatka kao ljubav. Uz guste oblake duvanskog dima bistrilo se sve – od poludelog sveta pa do sporta i starleta. Danas uglavnom, poslednji mohikanci, mahom pripadnici trećeg doba, uživaju u starim čarima čitanja kod svojih kuća koje mirišu na štampariju.
Papirne novine sve se manje štampaju i kupuju, pušači su dekretima proterani iz svih zatvorenih prostorija i najugroženija su kasta u Skandinaviji. Ne sme nigde da se puši, samo na otvorenom, a i odatle ih potiskuju ukoliko probaju da jednu zadime ispred javnih ustanova. U modi su e-novine. Novine sada u kafićima, kafanama, u autobusima, u hodu, u automobilu, čitaju i gledaju neke nove populacije, e-generacija. Surf ili klik naraštaj besomučno kopa po pametnim telefonima, tabletima, kompjuterima. Štamparije rade smanjenim kapacitetima, tiraži novina drastično padaju, papirne novine polako izumiru i odlaze u istoriju.
Ipak, digitalna revolucija nije zatekla i iznenadila medijske magnate i nije im ugrožena budućnost i egzistencija. Stručnjaci predviđaju da će papirne novine živeti još desetak, maksimum petnaest godina. Ostaće samo nekoliko njih, zbog vernih i nadasve starijih čitalaca, koje će ugasiti svetlo i objaviti čitulju da su se papirne novine blagoupokojile i prešle na onaj, digitalni svet. Uprkos tektonskim promenama i prestrojavanju sa papira na ekrane, norveški mediji, posebno dnevni listovi i nedeljnici, nisu izgubili u snazi i moći, uticaju i statusu koji su od pamtiveka imali.
Ako u Srbiji i okruženju žurnaliste iz navike i „milošte” nazivaju poslenicima sedme sile, norveški medijski radnici imaju status četvrte sile, podvlačim četvrte državne sile. Nazivaju ih još i „psi čuvari” sa zadatkom da na „straži” paze, nadziru, kontrolišu i kritikuju ostale tri državne sile. Prvi je parlament, srebro pripada vladi, treću poziciju zauzela je sudska vlast. A gde je tu dvor, budući da je Norveška uređena kao parlamentarna monarhija. Njegovo veličanstvo kralj Harald Peti je iznad svih, eno ga čio i zdrav, u februaru će da proslavi 84. rođendan, a pre neki dan suveren i njegova kraljica Sonja proslavili su jubilej – 30 godina stolovanja na tronu. Kralj redovno postrojava gardu, jednom sedmično na dvoru preslišava ministre, potpisuje zakone i mahom ima ceremonijalnu ulogu.
Kad smo već kod kraljevske porodice, pre nešto više od godinu dana, tačno na Božić, tragično je stradao nekadašnji zet dvorske familije, bivši suprug princeze Marte. Multimedijalni umetnik, pisac i slikar Ari Ben (47) izvršio je samoubistvo na veliki praznik. Da bi sprečila spekulacije, njegova familija odmah je saopštila da je umetnik Ben digao ruku na sebe. Porodica je zamolila da se dalje ne kopa po živim ranama. Bulevarski listovi nisu, kako bi to usledilo prema balkanskim pravilima i običajima, poput gladnih novinarskih hijena krenuli da rastržu pokojnika i istraže, iskopaju kako je dvorski zet oduzeo sebi život: da li se obesio, pucao iz pištolja, skočio preko terase, predozirao se. Ozbiljni mediji pa i, uslovno rečeno tabloidi, stavili su akcenat na društveni problem suicida u norveškom društvu, a o pokojniku je pisano sa pijetetom kao uglednom piscu i slikaru.
Ovdašnji mediji ne objavljuju imena, niti inicijale žrtava raznih kriminalaca, poginulih u obračunima, saobraćajnim nesrećama, prirodnim nepogodama, osumnjičenih za kriminalna dela, optuženih ili osuđenih razbojnika, ubica, lopova, prestupnika, izgrednika, rečju – svakoga ko se na bilo koji način ogreši o zakon. Crne hronike prepune su bezimenih ljudi, uglavnom okarakterisani na osnovu pola, starosti, profesije, a ređe po etničkom poreklu. Dozvolu za objavljivanje imena i eventualno fotografija, mediji dobijaju od samih aktera, njihovih familija kao i od policije i suda.
Pomenuli smo uslovno tabloide: u Norveškoj na tržištu egzistira 228 novina, uglavnom lokalnih i oko desetak dnevnika koji pokrivaju celu zemlju. Svi se nazivaju tabloidi, ali ne po sadržaju već po formatu, veličini primerka (mahom 28 puta 40 centimetara). Što su za nas tabloidni mediji za Norvežane su bulevarska štampa, televizija koja prati tračeve, senzacije. Lako su čitljivi i uglavnom ispunjeni slikama. Najpoznatiji je i najtiražniji „Se og hor” (Vidi i slušaj). Ali ovaj „tabloid” nije prepun krvi, znoja i suza. Prate se dešavanja na estradi, dogodovštine, ponajviše iz života kraljevske porodice, ali i ostalih javnih ličnosti, političara, zvezda, sportista, muzičara. Nema neargumentovanih, žestokih optužbi, svađa, vređanja, omalovažavanja, ponižavanja, izmišljenih i nameštenih afera, skandala...
Norveška medijska scena strogo je uređena zakonskim propisima o zaštiti privatnosti medijskih konzumenata. Sudovi su efikasni i revnosni u parnicama protiv medija. Međutim glavni mač pravde je u rukama Nadzornog stručnog odbora (PFU) novinarskog udruženja. Oni strogo postupaju, bez milosti prema slovu novinarskog ustava, manifesta, odnosno plakata kako ga oni nazivaju, koji ima neobičan naziv – „Budi oprezan” (ustanovljen 1936. godine i revidiran više puta).
Plakat se sastoji od svega četiri člana i nešto više od 40 paragrafa. Novinarski „oče naš” sadrži etičke i moralne norme, kodeks ponašanja medijskih poslenika, odnosno plakat upozorava novinare da im je zagarantovana sloboda izražavanja i da su mediji stub demokratije. Jedino slobodni i nezavisni mediji su među najvažnijim institucijama u demokratskom društvu. Glavna vodilja, moto celog manifesta svedena je na rečenicu koju većina poštuje: „Reči i slike su moćno oružje, nemojte da ih zloupotrebljavate.” PFU nema mandat da novčano kažnjava neposlušne medije, ali ima autoritet i moć da ih natera da isprave ono što su zabrljali. Ko se ogreši, biva prinuđen da objavi ispravku, objašnjenje, na vidljivom mestu uz logo PFU, što se smatra svojevrsnim stubom srama za takve medije. U prošloj godini Nadzorni stručni organ udruženja novinara primio je rekordnih 729 žalbi građana na ponašanje medija i novinara. Gledaoci i čitaoci najviše su se žalili na priloge javnog televizijskog servisa NRK, a potom na članke i pisanja listova VG, „Finansavis”, kanala TV 2, dnevnika „Dagbladet” i „Aftenposten”.
Ovdašnji nezavisni analitičari i medijski eksperti tvrde da su norveški mediji finansijski nezavisni i slobodni i nadasve uticajna poluga u društvu. Potvrđuju to i najsvežija istraživanja javnog mnjenja: 85 odsto ispitanika ima ogromno ili manje poverenje u ono što čitaju, slušaju i vide, što je porast za 13 odsto u odnosu na prethodno sondiranje. Istraživanja pokazuju i da čitaoci i gledaoci veruju više običnim medijima (kojima upravljaju profesionalne redakcije) negoli komercijalnim izdavačima, televizijama. Takođe, šest od deset Norvežana veruje u medije kada izveštavaju o zbivanjima oko virusa korona.
Može se slobodno reći da su norveški žurnalisti povlašćena kasta u društvu sa visokim statusom, ugledom ne samo po finansijama. Raspolažu najsavremenijom tehnikom i uslovima za rad, dostupan im je širok spektar izvora informisanja, vlast i opozicija su partner, a ne rival. Plate u medijima, zavisno naravno i od radnog staža, kreću se u rasponu od najnižih koji imaju oko 35.000 evra (bruto plata, dakle odbijaju se porezi koji su od 30 pa više od 40 odsto) do 75.000 evra na godišnjem nivou. Tu nisu uračunati bonusi i prekovremeni rad.
Zvuči paradoksalno, ali najplaćeniji su novinari dnevnog lista iz sfere privrede i ekonomije „Dagens naringsliv” (Dnevne privredne aktuelnosti, ili ti po naški – privredni pregled), slede zaposleni u listu „Stavanger aftenblad”, dok se za treću i četvrtu poziciju bore žurnalisti iz dva najtiražnija i najuticajnija norveška dnevna lista – „Aftenposten” i „VG – verdens gang”. U zlatnoj sredini sa primanjima su novinari državne televizije (NRK) sa oko 60.000 evra godišnjeg dohotka. NRK se finansira iz državnog budžeta i pretplate koja se odnedavno plaća preko poreskih kartica, na dosta neobičan način za naše pojmove. Naime, pretplatu na televiziju plaća svaki član familije, ako recimo zarađuje manje od 150.000 kruna godišnje, davaće 200 kruna pretplatu (nešto više od 2.000 dinara), ako svaki član u porodici godišnje zaradi više od 350.000 kruna, za posedovanje TV prijemnika preko poreza će davati 1.700 kruna (blizu 18.000 dinara).
U redovima struke, novinarske branše i nezavisnih analitičara, postoji mišljenje da su norveški novinari površni, apologete uljuljkane u komfor, da su to većinom salonski novinari u belim rukavicama. Da nemaju petlju, odnosno taj nemirni gen, istraživački duh, snagu da kopaju i otkrivaju velike afere. Da im često u prilozima nedostaju odgovori na svih šest pitanja koji su alfa i omega objektivnog i kritičkog novinarstva – ko, šta, gde, kada, kako i zašto. Često im fale odgovori na poslednja dva ključna pitanja.
Otuda se ovde kao poslovica citira izjava novinara, bivšeg urednika i nekadašnjeg šefa norveškog udruženja novinara Pera Edgara Kokvolda. On lakonski poentira kritikujući medijsku sliku Norveške: „Najbolje bi bilo da norveški novinari sebi nabave štitnike za kolena, kako i koliko puze, kleče za moćnike!”
Vuk Ilić PR Agencija za izradu i održavanje WEB portala LOKALNE NOVINE Obrenovac
Portal LOKALNE NOVINE je javno internet glasilo registrovano pod brojem : IN 000333
Upotreba autorskog materijala objavljenog na stranicama ovog portala dozvoljena je uz obavezno navođenje izvora
Ostale uslove korišćenja portala pročitajte OVDE