Ovo je 5 znaÄajnih istorijskih liÄnosti koje možda NISU NI POSTOJALE
Foto:Profimedia
Ponekad se dogodi da ljudi i njihova dela budu toliko znaÄajni, da "uÄ‘u u anale". Tada se istorija piše oko njihovih imena i govori se da su obeležili jednu generaciju, epohu ili Äak Äitavu eru. MeÄ‘utim, za neke od centralnih liÄnosti istorijskih knjiga ne može se pouzdano utvrditi da li su uopšte postojale. Otkrivamo imena petorice takvih istorijskih liÄnosti.
1. KRALJ ARTUR
Zaštitnik Kamelota je jedan od najpoznatijih monarha u istoriji, ali mnogi nauÄnici veruju da je njegovo postojanje samo legenda, sliÄna "MaÄu u kamenu". Sumnje leže u pitanju da li je kralj Artur zaista postojao i kakve istorijske Äinjenice stoje iza legendarne pripovesti o slavnom kralju i njegovim pustolovinama?
Hrabri kralj Artur je, prema predanju, odbio napad Sasa na Britaniju u V ili VI veku. Ali, dok je navodno pobedio u 12 bitaka u nizu protiv osvajanja, veliki kralj se ne pominje ni u jednoj od saÄuvanih istorija ovog sukoba. U stvari, porpuni prikaz Artura se pojavio tek u IX veku, a zapis o ledi Ginevri i vitezovima Okruglog stola pojavio se samo uz tekst Džefrija od Monmuta iz XII veka - "Istorija kraljeva Britanije".
LEGENDA
Ustaljena verzija Äuvenog mita kaže da je Artur bio vanbraÄno dete velikog britanskog vladara, Utera Pendragona i Igrene, supruge kornvolskog vojvode. Već sam prestup iz koga je zaÄet, Arturu je dao posebnu energiju, sakralnog karaktera. U stilu pripovesti o Romulu i Remu, Uterov Äarobnjak, Merlin je Artura poslao na selo, gde je bio odgajan u tajnosti, do svoje petnaeste godine.
Nakon Uterove smrti, Britaniju je pogodilo bezvlašÄ‡e koje je trajalo sve do trenutka kada je mudri Merlin odluÄio da je došlo vreme da Artur nasledi krunu. Sama epizoda Arturovog stupanja na tron, jedna je od najpoznatijih u okviru Äitavog ciklusa legendarnih pripovesti. Merlin je priredio nadmetanje u vaÄ‘enju Äuvenog maÄa Ekskalibur iz kamena, a nagrada je bila sama kraljevska kruna. Jedini Äovek kome je ovo pošlo za rukom, bio je sam Artur koji je tako postao novi kralj Britanaca.
Artur je u borbama uvek nosio maÄ Ekskalibur koji je, kao i koplje Ron najverovatnije dospeo sa mitskog ostrva Avalon. Artura je u bojevima krasio i zlatni šlem u obliku zmaja i plašt Prajdven sa izvezenim likom device Marije.
ISTORIJA
Manjak verodostojnih materijalnih i pisanih izvora vezanih za pripovesti o Arturu i vitezovima Okruglog stola, mogao bi navesti na misao da istorijski Artur nije ni postojao. Ipak, rasprostranjenost i ukorenjenost arturijanskih legendi u evropskoj kulturi zahtevaju posebnu opreznost od istoriÄara koji se bave ovim pitanjem. U zavisnosti od toga kakav stav istoriÄari imaju prema samom usmenom predanju, njegovom znaÄaju i ulozi, formiraju se razliÄiti, nekad Äak potpuno suprotni odgovori na pitanje da li su arturijanske legende zasnovane na istini.
Pojedini istoriÄari i danas poriÄu postojanje kralja Artura, dok ovi drugi istiÄu njegovu ogromnu ulogu u britanskoj istoriji VI veka. Istina se, kao i obiÄno, najverovatnije nalazi negde izmeÄ‘u pa je danas najprihvaćenije ono stanovište koje govori u korist postojanja Artura, ali tek kao vojskovoÄ‘e ili lokalnog gospodara neke od razjedinjenih oblasti koje su naseljavala keltska plemena- Briti. Postoji Äak i izvesna mogućnost da je ovaj oblasni gospodar uspešno ratovao protiv saksonskih zavojevaÄa na Badon hilu, pa Äak i privremeno ujedinio keltske, britanske teritorije pod svojom vlašÄ‡u.
Ukoliko ova teza odgovara istorijskoj istini, to bi uveliko objasnilo i uzroke samog nastanka mita i slavu koju je Artur doživeo u narednim generacijama. Bez obzira na to šta je Artur zapravo bio i da li se zaista tako zvao, njegovi vojniÄki podvizi uticali su na keltska plemena Britanije da ga shvate kao heroja i zaštitnika od spoljne opasnosti.
Boreći se protiv omraženih Saksonaca koji su prethodno zapoÄeli postepenu invaziju na Ostrvo, Artur je postao simbol keltske borbe za opstanak kome će kasnija narodna, usmena tradicija pripisati mnoge legendarne vrline i postaviti ga u središte sopstvene mitologije.
2. PITAGORA
Svi smo uÄili o Pitagorinoj teoremi na Äasovima matematike, ali ne postoji dokaz o postojanju slavnog antiÄkog nauÄnika po kom je ova teorema nazvana - Pitagore. Prema nekim istorijskim zapisima, grÄki mislilac Pitagora je živeo tokom 5. i 6. veka pre nove ere. Upamćen je kao filozof i matematiÄar, ali je u antiÄko doba bio poznatiji kao duhovni otac kulta opsednutog numerologijom i transmigracijom ljudiskih duša. Bizarna Äinjenica o Pitagori nam govori da je verovao u to da neka vrsta zla postoji u semenju mahunastih biljaka, te da je loše jesti ih.
Dok je Pitagorina mržnja prema mahunarkama valjano dokumentovana, njegovi savremenici nisu zabeležili nijedan znaÄajan prikazi njegovog života. Sve reference na velikog mislioca — a možda i njegove Äuvene ideje i formule — potiÄu od njegovih sledbenika, koji su sebe nazivali pitagorejcima. PriÄe koje imamo o Pitagori duboko su isprepletene sa mitom i natprirodnim dogaÄ‘ajima. Jedna ga priÄa opisuje kao sina boga Apolona. Neki teoretiÄari smatraju da ove laži i kontradikcije nagoveštavaju da je Pitagora bio jednostavno preuveliÄan ili Äak izmišljeni voÄ‘a kojeg su štovali Älanovi verske sekte.
ÄŒak i da je Pitagora postojao, verovatno nije bio prvi koji je otkrio svoju Äuvenu teoremu — istorijski dokazi ukazuju na to da su Egipćani koristili ovu formulu mnogo ranije.
3. HOMER
NauÄnici su dugo spekulisali o ÄinjeniÄnoj osnovi za "Ilijadu" i "Odiseju", Äiji je autor epski pesnik Homera, ali argument preispituje i postojanje na samog barda. Prema nekim teorijama, najveći od svih grÄkih pisaca možda nije ni postojao, a Äak i da jeste, gotovo sigurno nije jedini autor svojih poznatih dela.
S obzirom na to da je bio veoma uticajna liÄnost, neobiÄna je Äinjenica da za Homerova života nisu zabeleženi zapisi o njegovom postojanju. Homer je navodno živeo i stvarao u VII ili VIII veku pre nove ere. ÄŒesto se opisuje kao slep Äovek roÄ‘en na ostrvu Hios, ali Äak i ovi detalji su diskutabilni.
Ovaj nedostatak biografskih informacija naveo je neke teoretiÄare na misao da je "Ilijadu" i "Odiseju" zapravo napisao niz razliÄitih autora, ili su možda samo interpretacije popularnih priÄa koje su se usmeno prenosile generacijama. Ako je to taÄno, Homer je možda bio odgovoran za prvo sastavljanje priÄa u koherentne narative, ali je takoÄ‘e mogao biti apstraktna figura, izmišljena kao naÄin da se mitovima dodeli jedan autor.
HOMERSKO PITANJE
Homersko pitanje je kritika koja se bavi poreklom Homerovih dela. S poÄetka, Homeru su se pripisivale sve pesme epskog ciklusa, kao na primer Tebaida, Epigona, Kiprija, zatim zbirka himni, neke manje pesme, kao i šaljive i podrugljive pesme poput Kerkopi i Margit.
MeÄ‘utim, još u doba pre poÄetka nove ere postavljalo se pitanje da li je Homer autor svih ovih dela. ÄŒuveni antiÄki istoriÄar Herodot, koji je živeo u prvom veku p.n.e., jeste priznavao Tebaidu kao Homerovo delo, ali ne i Epigonu i Kipriju. Do kraja IV veka, poÄetkom aleksandrijskoga doba, spisak dela ovog pesnika sveo se samo na Ilijadu i Odiseju.
Moderna rasprava o poreklu Homerovih dela poÄinje kritikom nemaÄkog filologa Fridriha Volfa iz 18. veka. Volf je želeo da nauÄno dokaže kako su epovi Ilijada i Odiseja nastali od više pesama. On smatra da pesme Äak nisu ni pisane, već pevane godinama pre nego što ih je neko sakupio i sastavio u epove. Putujući pesnici su vremenom menjali i dopunjavali pesme, a zatim je jedan od njih pokušao da ih objedini u celinu.
Volf se smatra za zaÄetnika moderne rasprave o Homeru, jer je podela u razmišljanjima o Homeru zapoÄela pod uticajem njegove kritike. Nastaju dve struje suprotstavljene u razmišljanjima – analitiÄari, koji su smatrali da je Ilijadu i Odiseju napisalo više autora, i unitaristi, koji smatraju da je postojao samo jedan autor.
4. ROBIN HUD
Ime Robina Huda Äesto nalazimo u britanskom srednjovekovnom folkloru, ali da li su priÄe o razbojniku koji je krao od bogatih i davao siromašnima zapravo zasnovane na Äinjenicama?
Najpoznatiji odmetnik iz Šervudske šume prvi put se pojavio u pesmama i baladama u 14. i 15. veku, a istorijski dokazi pokazuju da su neki razbojnici, poznati kao "Rabunhod" ili "Robehod", postojali i ranije.
Tokom 700 godina, odmetnik Šervudske šume postao je jedan od najpoznatijih narodnih heroja u popularnoj kulturi. PoÄevši od 15. veka, a možda i pre tog vremena, hrišÄ‡ani u odreÄ‘enim delovima Engleske slavili su Prvi maj predstavama i igrama koje ukljuÄuju lik Robina Huda, pridajući mu religiozno znaÄenje.
U meÄ‘uvremenu, akademici su proÄešljali istorijski zapis u potrazi za dokazima o stvarnom Robin Hudu - ili, u najmanju ruku, o stvarnoj liÄnosti koja je inspirisala njegovu legendu. Relativno nedavno je Džek Vajt, pisac bestseler-romana, predstavio junaka s tolikom popularnošÄ‡u da bi mogao da se takmiÄi sa samim Robinom Hudom. U pitanju je Vilijam Volas.
Vilijam Volas je škotski vitez koji se borio protiv engleskog ugnjetavanja, sve dok nije brutalno pogubljen 1305. godine. Skoro sedam vekova nakon njegove smrti, ime mu je proslavio Mel Gibson, svojim blokbaster-filmom "Hrabro srce".
U okviru svog istraživanja, Vajt je ispitao Volasov peÄat, Äiji se jedini saÄuvani primerak pojavljuje na pismima koje je napisao škotski borac za slobodu 1297.godine. Na peÄatu je prikazan dugaÄki luk, što je moguća indikacija da je Volas, poput mitskog razbojnika iz Notingemšira, bio vešt strelac.
IstraživaÄi su vekovima pokušavali da utvrde stvarni identitet Robina Huda, ali to im do sada nije polazilo za rukom. Najpopularnija teorija opisuje ga kao sledbenika kralja RiÄarda Lavljeg Srca, dok drugi spekulišu o razliÄitim mogućnostima, od pretpostavke da je bio grof od Huntingdona, do toga da je bio Älan Vitezova templara. Ipak, sve veći broj istoriÄara sada smatra da su priÄe o Robinu Hudu i njegovim saborcima jednostavno srednjovekovni mitovi, koji su nastali kao popularne bajke o otporu engleskom ugnjetavanju škotskog stanovništva.
5. LIKURG
Likurg je zapamćen kao Äovek koji je od grÄkog polisa - Sparte, napravio jednu od najvećih vojnih sila antiÄkog sveta. Pripoveda se da je, negde izmeÄ‘u 7. i 9. veka pre nove ere, ovaj slavni zakonodavac pokrenuo niz radikalnih reformi koje se odnose na sve, od braka i seksa, do bogatstva i podizanja dece. Najpoznatiji od njih se ticao stvaranja agogea, rigoroznog, višegodišnjeg programa obuke osmišljenog da od spartanskih deÄaka napravi neustrašive ratnike.
Iako nema sumnje da su Likurgove reforme sprovedene, istoriÄari još uvek nisu sigurni da li je njihov tvorac zaista postojao. Spartanci nisu zapisivali svoju istoriju, tako da većina onoga što se zna o njihovom najistaknutijem voÄ‘i potiÄe iz kasnijih, Äesto veoma kontradiktornih izvora.
Likurgova biografija je takoÄ‘e puna natprirodnih, mitskih pojava. U jednom istorijskom zapisu se tvrdi da je okonÄao svoj život samoprinudnom gladovanjem — zbog Äega neki istoriÄari spekulišu da je on bio samo vrsta božanstva, koju su osmislili Spartanci kako bi svoju kulturu opisali kao delo jednog velikog stvaraoca.
Vuk Ilić PR Agencija za izradu i održavanje WEB portala LOKALNE NOVINE Obrenovac
Portal LOKALNE NOVINE je javno internet glasilo registrovano pod brojem : IN 000333
Upotreba autorskog materijala objavljenog na stranicama ovog portala dozvoljena je uz obavezno navođenje izvora
Ostale uslove korišćenja portala proÄitajte OVDE