Obrenovac, 25.02.2024

KAKO SU DELILI BOSNU! MILOŠEVIĆ I TUĐMAN DOGOVORE, KARADŽIĆ SRUŠI


Izvor: Kurir.rs/Lokalne novine | Obrenovac, 24.03.2023.
Bulatović otkrio: Malo falilo da Slobu i mene UBIJU usred mora!

Foto:Ana Paunković, EPA Saša Stanković, Peter Dejong


Nekadašnji predsednik Crne Gore Momir Bulatović devedesetih godina prisustvovao je mnogim prelomnim događajima u srpskoj politici, a jedan od takvih bili su i razgovori rukovodstava Srbije i Hrvatske o stanju u Bosni i Hercegovini.

Bulatović je u svojoj knjizi "Pravila ćutanja" svojevremeno otkrio kako je izgledalo crtanje mape Bosne i Hercegovine između srpskog predsednika Slobodana Miloševića i hrvatskog predsednika Franje Tuđmana.

- Sa hrvatskom stranom (delegacija bosanskih Hrvata i Republike Hrvatske) postignut je sporazum (krstili smo ga "istorijski") da oni podrže srpski predlog mape međuentitetskog razgraničenja. Bilo je to u Ženevi, u noći na 19. januar 1994. Uslov za to je saopštio Franjo Tuđman. Mapa je za njih bila prihvatljiva, a podržaće je kada Hrvati u Bosni dobiju tačno "sedamnaest i pol posto" teritorije. Bilo je već blizu ponoći. Dogovoreno je da kartografi rade cijele noći i da ujutro bude dostavlena precizna mapa sa ispunjenim hrvatskim uslovom. Radovan Karadžić je rekao da nema potrebe za zajedničkim radom, već će sav posao obaviti eksperti Republike Srpske. Čini mi se da Tuđman nije ni zatvorio vrata za sobom, kad se čuo glas Radovana Karadžića: "Ima li neko gumicu?" Milošević i ja nismo mogli da vjerujemo da će da izbriše liniju koju je tek dogovorio. Ipak je to uradio, uz saglasnost svojih saradnika da Hrvatima, nipošto, ne treba dati takve i tolike teritorije. Ujutro, hrvatska strana je imala manje od šesnaest odsto teritorije po srpskoj mapi. "Istorijski sporazum" je postao istorija – naveo je Bulatović.

Kako je objasnio, nije se pregovaralo samo u Palati nacija u Ženevi, a kao nešto što mu je ostalo u psoebnom sećanju navodi pregovaračku rundu 20. septembra 1993. godine, koja je održana na britanskom nosaču helikoptera "Invinsible", negde u međunarodnim vodama Jadranskog mora.

- Pripreme za ovaj sastanak su držane u strogo tajnosti. U deset ujutro je Slobodan Milošević sa saradnicima sletio na Tivatski aerodrom. Tamo sam ga dočekao, zajedno sa visokim oficirima Vojske Jugoslavije, na čelu sa admiralom Milanom Zecom, komandantom ratne mornarice. On je bio posebno zabrinut, jer je znao da po nas dvojicu dolazi helikopter Britanske mornarice, ali nije znao gdje će nas od vesti. Ubrzo su sletjela dva teška protivpodmornička helikoptera. Njihov zapovjednik se obratio Miloševiću i meni, rekavši da je svjestan naših funkcija, ali da je on odgovoran za naš transport i da zahtjeva bespogovorno pridržavanje njegovih zahtjeva. On je odredio broj, a mi saradnike koji će ići sa nama. Pred njim smo morali navući pojaseve za spasavanje koji su, moguće, bili korisni, ali su zasigurno bili krajnje neudobni kada se nose preko odijela. Morali smo staviti i letačke šlemove, uz obećanje da ćemo ih nositi sve vrijeme puta. Tek tada smo ušli u letjelicu i zaputili se ka otvorenom moru, ne znajući tačno gdje – naveo je Bulatović i dodao:

- Let je trajao dobrih četrdest minuta, a ja za sve to vrijeme nisam mogao skinuti osmijeh sa lica. Naime, buka je bila nesnosna i pored kacige sa štitnicima za uši, a Slobodanova kaciga je bila isuviše mala. Sa njom se propisno namučio. Ako bi je držao na glavi znojio se i urezivala mu se u kožu. Kad bi je skinuo, susrela bi ga neizdrživa buka. I tako, malo sa njom, malo bez nje, u prilično neprijatnoj situaciji koja je imala sve odlike komične. U jednom trenutku je pokušao da zapodjene razgovor sa mnom, ali sam ga pokretima ruku obavijestio da ga ništa ne čujem. Kao da on sam nije više od mene osjećao tu nevolju.

Prvi utisak koji je na mene ostavio brod na koji smo sletjeli je da nosi isuviše pretenciozno ime ("Nepobjedivi"). Doček je bio vojnički svečan. Uniforme blistavo bijele, a u počasnom stroju su pažnju privlačile i nekolike pripadnice ljepšeg pola. Za vrijeme kratke ceremonije nisam se mogao otrgnuti od misli: „Bože, da su ovim ljudima naredili da nas pobiju, oni bi to uradili sa istom preciznošÄ‡u kojom nas sada svečano dočekuju!" Nesumnjivo, u pitanju je bila demonstracija sile, koja nije mogla proći nezapaženo ni kod jednog učesnika razgovora.

Bulatović dalje piše da su sami pregovori imali uobičajeni tok, te da se raspravljalo o nizu konkretnih pitanja.

- Za mene je bilo posebno značajno što je, u zvaničnom saopštenju, objelodanjeno da je postignut dogovor o trojnoj razmijeni teritorija kojom bi Prevlaka pripala Crnoj Gori. Zaista, postigli smo puni i precizan sporazum o korekciji granica na osnovu koje Hrvatska dobija dio teritorije Bosne i Hercegovine u planinama koje predstavljaju zaleđe Dubrovnika, Crna Gora dobija Prevlaku, a Bosna i Hercegovina dio teritorije Crne Gore u rejonu Bilećkog jezera. Princip razmjene bio je "metar za metar". Tuđman, Karadžić i ja smo o tome obavijestili posrednika Ovena i Stoltenberga, koji su ovo uknjižili kao uspjeh pregovora i dobar znak da i ostala pitanja mogu biti sporazumno riješena. Formalno, trebala je i saglasnost Alije Izetbegovića, kao zvanično prvog čovjeka BiH. On je obećao da će traženu saglasnost uskoro dati. Očekivao sam da će to uraditi, jer od ovog sporazuma on nije mogao imati nikakvu štetu. S druge strane, jedina korist koju je mogao da ima, bila bi u tome da nama napravi štetu. I, napravio nam je štetu, jer nikada nije dao obećanu saglasnost – otkrio je Bulatović.

Potom je opisao kako je izgledao povratak i kako zamalo nisu izgubili živote:

- Razgovori su trajali mnogo duže od planiranog vremena. Noć se odavno spustila kad smo ponovo ušli u helikopter. Noćni let ovom napravom je uvijek veoma rizičan. Uz to, trebao je da se sleti na ti- vatski aerodrom koji, inače, nije osposobljen za noćna slijetanja. U povratku smo putovali znatno duže. Razlog sam saznao tek po slijetanju. Naime, dežurni kontrolor letenja, kad je čuo ko su putnici koje treba da vodi prilikom slijetanja, nije prihvatio odgovornost i pozvao se na pravila službe koja su mu davala pravo na to. Tako smo mi u vazduhu čekali da policija pronađe drugog kontrolora koji je bio spreman na rizik. Nakon više od sat vremena, stali smo na čvrsto tlo i susreli se sa našim veoma zabrinutim saradnicima. Njihove nedoumice su bile velike, kao i briga što smo na brodu ostali mnogo duže od očekivanog.

Sa komandantom Ratne mornarice admiralom Zecom sam, po prirodi stvari, najprisnije sarađivao, pa mi se on tom prilikom i povjerio. Rekao mi je da je bio izgubio svaku nadu. Bojao se da članovi njegove Vrhovne komande nisu zarobljeni na stranom ratnom brodu, što bi bila nečuvena bruka za našu vojsku i, posebno, njega kao odgovorno oficira. Sreća, rekao je na kraju, što smo stigli u posljednji čas, jer je on već bio izdao neophodna naređenja.

"Izvini, admirale, a kakva si naređenja dao?", pitao sam ga.

"Pa da potopimo brod. Locirali smo ga i nanišanili obalskim raketnim sistemom. Došli ste u zadnji čas..."

"Admirale, da te zamolim jednu stvar. Za ubuduće. Molim te da nas nikad više ne braniš na način da nas ubiješ", rekao sam i zagrlio ga, bojeći se da je, u neku ruku, i imao pravo.

 





Lokalne Novine Obrenovac


Vuk Ilić PR Agencija za izradu i održavanje WEB portala LOKALNE NOVINE Obrenovac
Portal LOKALNE NOVINE je javno internet glasilo registrovano pod brojem : IN 000333
Upotreba autorskog materijala objavljenog na stranicama ovog portala dozvoljena je uz obavezno navođenje izvora
Ostale uslove korišćenja portala pročitajte OVDE